PITAJTE DOKTORA

ZA BESPLATNE SAVJETE NAZOVITE dr.med. DIJANU HEDER

tel. 01.4881600, 0994466551, info@eurovita.ch, WhatsApp, Viber: 0994466551

Tumori probavnog sustava

Tumori središnjeg živčanog sustava (SŽS) mogu biti maligni i benigni, međutim sve su novotvorine središnjeg živčanog sustava maligne po lokaciji, bez obzira na svoj maligni potencijal, jer bilo koji ekspanzivni proces unutar koštanog oklopa u kojemu je smješten središnji živčani sustav može uzrokovati pojedinačni neurološki ispad, poremećaj svijesti ili pak smrt.

By admin

22/12/2014

 

Zloćudni tumori središnjeg živčanog sustava mogu biti primarni ili metastaze iz drugih primarnih žarišta.

 

Primarni zloćudni tumori središnjeg živčanog sustava, tj. intrakranijalni i intraspinalni, obuhvaćaju i do 10% svih primarnih zloćudnih tumora čovjeka, a u dječjoj dobi čine 18% svih zloćudnih bolesti u toj dobi. U dobi do 15. godine života drugi su po redu uzrok smrtnosti od zloćudnih bolesti, a u dobi od 15. do 34. godine života po smrtnosti su na trećem mjestu u onkologiji. Primarni tumori SŽS-a specifični su po tome što najčešće nesmetano infiltriraju ili prožimaju okolno moždano tkivo bez stvaranja vezivne čahure, ne metastaziraju putem limfe, a metastaze putem krvi veoma su rijetke (obično u plućima i u kostima).

 

Najčešći tumori mozga jesu metastaze iz drugih primarnih žarišta. Moždane su metastaze, prema obdukcijskim nalazima, prisutne u približno 25% bolesnika koji umiru od karcinoma, a simptomi su izraženi kod samo dvije trećine ili tri četvrtine takvih bolesnika. Većinom se moždane metastaze susreću tek u bolesnika s izrazito raširenom bolešću, a u manjeg broja bolesnika mogu biti prvi znak bolesti. Učestalost pojave metastaza prema sijelima primarnih tumora sljedeće su: rak pluća 26,3%, rak dojke 15,8%, kolorektalni karcinom 4,5%, urogenitalni tumori 12,8%, melanom 37%, rak prostate 5,3%, karcinom gušterače 4%, leukoze 4%, malignomi ženskog reproduktivnog sustava 1,5%. Navedeni podaci temelje se na osnovu kliničkih ispitivanja, dok podaci rađeni na temelju autopsija daju još veće postotke, npr. za rak pluća 48%, za rak dojke 20%…

 

Teško je strogo definirati čimbenike rizika za nastanak tumora središnjeg živčanog sustava. Kao mogući rizični ili etiološki faktori navode se genski čimbenici koji su već godinama na prvom mjestu, zatim kemijski agensi, virusi i trauma. Poznati su slučajevi nastanka zloćudnog tumora u SŽS-u uzrokovani ionizantnim zračenjem, kemoterapijom i imunosupresijom.

 

Genske promjene koje dovode do nastanka tumora jesu aktivacija proto-onkogena (geni odgovorni za zloćudnu transformaciju) i inaktivacija tumor – supresorskog gena (geni čiji gubitak ili inaktivacija dovode do nastanka tumora).

 

Sa sigurnošću možemo reći da izloženost kemijskim spojevima poput policikličnih ugljikohidrata, sastojaka polivinil klorida i gume, kao i derivata N-nitrozoureje, prati povećana incidencija zloćudnih tumora SŽS-a. Izloženost derivatima nitrozoureje, pušenje i uzimanje nekih lijekova tijekom trudnoće može dovesti do pojave tumora mozga u djece, dok inhibitori nitrozoureje u prehrani (vitamini C i E) mogu smanjiti rizik nastanka tumora mozga.

 

Isto tako, terapijsko ionizirajuće zračenje dobro je poznat čimbenik rizika, a to je uočeno u djece koja su zračena zbog primarnih limfoma, te u bolesnika zračenih zbog tumora glave i vrata. Dijagnostičko zračenje (rengenske x-zrake) nije povezano s većom učestalošću tumora središnjeg živčanog sustava, osim stomatoloških radioloških pretraga u najranijoj životnoj dobi, te izloženosti fetusa x-zrakama. Jaka elektromagnetna polja oko dalekovoda nisu povezana s većom učestalošću ovih tumora, no još postoji dosta kontroverznih mišljenja oko utjecaja zračenja radiovalova (klinička istraživanja koja proučavaju utjecaj zračenja mobilnih telefona još su u tijeku).

 

Svi tumori mozga, benigni ili maligni, imaju slične kliničke simptome, te mogu uzrokovati smrt. Stoga, za benigne tumore SŽS-a kažemo da su maligni po lokaciji. Tumori središnjeg živčanog sustava očituju se raznolikim simptomima koje možemo podijeliti na opće i lokalne. Opći se simptomi pojavljuju zbog povišenog intrakranijalnog tlaka, a najčešće se javljaju glavobolja, mučnina i povraćanje, epileptički napadaji, psihički poremećaji bolesnika, povišen krvni tlak, smanjen broj srčanih otkucaja i nepravilnost disanja. Lokalni simptomi nastaju zbog smještaja samog tumora, a javljaju se ili zbog infiltrativnog rasta samog tumora ili zbog pritiska od strane tumora (poremećaj u cirkulaciji ili promjene u okolici tumora – toksični učinci, edem i ishemija). Zbog navedenih razloga javljaju se neurološki deficiti zahvaćene regije, na primjer ispadi funkcije pojedinih kranijalnih živaca, pojave oduzetosti, oštećenja osjeta, psihički poremećaji, razne vrste epileptičkih napadaja, poremećaji vida do sljepoće i slično.

Dijagnostički postupak započinje uzimanjem podataka od bolesnika i obitelji (važno jer tumori mozga često izazivaju promjene u bolesnikovu mentalnom statusu). Zatim se radi detaljan neurološki pregled te neuroradiološka dijagnostika. Prema potrebi se radi EEG (elektroencefalografija), okulistički pregled i lumbalna punkcija. Neuroradiološke metode izbora u dijagnostici tumora SŽS-a jesu CT (kompjuterizirana tomografija) s kontrastnim sredstvom ili bez njega, te MRI (magnetna rezonancija). Treba napomenuti da magnetna rezonancija ima apsolutnu prednost u prikazu parenhima živčanog tkiva, omogućuje uočavanje manjih lezija, bolje prikazuje okolni edem ili oteklinu, te se tako tumori lakše razluče od okolnog zdravog tkiva. U dijagnostici spinalnih lezija (kralježnična moždina) primjenjuju se i invazivnije metode – mijelografija i CT mijelografija. U slučaju potrebe ( kad se planira neurokirurški zahvat), radi se i cerebralna angiografija. Ona pomaže u prikazu moždane cirkulacije i u otkrivanju abnormalne cirkulacije u području ležišta tumora. Ukoliko je moguće, potrebno je izvršiti i biopsiju tumorskog procesa.

Primarni je terapijski postupak kod tumora središnjeg živčanog sustava neurokirurški (rijetka odstupanja su limfomi i germinomi – uloga kirurškog zahvata je dijagnostička). Iako sam kirurški zahvat kod mnogih tumora SŽS-a ne može dovesti do izlječenja, načelno se smatra da redukcijski kirurški zahvat treba učiniti kad god je to moguće. Kirurškim se zahvatom može postići potpuno izlječenje bolesnika ako je riječ o benignim tumorima smještenima u regijama gdje je moguće izvršiti kirurški zahvat, uz prihvatljiv rizik od kasnijeg neurološkog deficita. Kada radikalni kirurški zahvat nije moguć, preporučuje se ipak izvršiti redukciju tumora, što olakšava kasniju radioterapiju i kemoterapiju, te smanjuje pritisak koji stvara simptome u bolesnika. Kirurški zahvat potreban je i zbog postavljanja točne patohistološke dijagnoze, što je preduvjet za dobar terapijski postupak.

 

Unatoč činjenici da neki bolesnici mogu biti izliječeni samim kirurškim zahvatom, gotovo svi bolesnici primaju poslijeoperativno zračenje. Potvrđeno je da ono produžuje preživljenje bolesnika s tumorom SŽS-a. Uobičajeno je trajanje radioterapije 3 do 5 tjedana, a počinje 2 do 3 tjedna nakon neurokirurškog zahvata. Uz radioterapiju, zbog stvaranja edema ili otekline potrebno je davati i antiedematoznu terapiju. U tu se svrhu daju kortikosteroidi, a lijek izbora je deksametazon. Nužna nuspojava zračenja mozga je alopecija, koja se obično pojavljuje dva tjedna nakon početka zračenja i može biti psihički problem za bolesnika, što zahtijeva primjerenu potporu liječnika. Do ponovnog rasta kose dolazi 2 do 4 mjeseca nakon završetka liječenja.

 

U liječenju bolesnika s različitim tumorima visokog stupnja u zadnje se vrijeme s uspjehom primjenjuje i kemoterapija, zajedno s radioterapijom. Ona produljuje preživljenje, a povećanje preživljenja postiže se i aplikacijom lokalne kemoterapije u područje primarnog tumora za vrijeme kirurškog zahvata. Kod tumora sa sklonošću širenja uz moždane ovojnice citostatici se mogu dati i intratekalno (davanje lijekova u spinalni kanal – koštani kanal koji čine kralješci i u kojem se nalazi leđna moždina).

 

U bolesnika s tumorima središnjeg živčanog sustava prognoza ovisi o: dobi, vrsti tumora, histološkom stupnju tumora, prisutnosti sekundarne epilepsije, duljini trajanja simptoma, prokrvljenosti tumora, sposobnosti obnašanja svakidašnjih funkcija, vrsti učinjenog kirurškog zahvata, radioterapiji i kemoterapiji, te potrebi za kortikosteroidnim lijekovima. Duljina prosječnog preživljenja obrnuto je proporcionalna dobi. Maligniji tumori većeg histološkog stupnja označuju lošiju prognozu. Dulje trajanje simptoma u anamnezi govori u prilog sporijem rastu tumora, a samim time i duljem prosječnom preživljenju. Sposobnost obavljanja svakidašnjih funkcija povezana je s boljom prognozom, što je i logično jer je kvaliteta života obrnuto proporcionalna količini neuroloških ispada uzrokovanih tumorom.

 

Bolesnici s tumorom SŽS-a moraju se pažljivo i često pratiti, povratak ili recidiv tumora mora biti uočen prije pojave simptoma, što zahtijeva redovite CT/MRI kontrole i poboljšava učinkovitost daljnje terapije. Potrebna je i primjerena socijalna potpora (od liječnika i obitelji), rehabilitacijski postupak te osiguranje optimalnih uvjeta za podizanje kvalitete bolesnikova života.

Što čitati dalje ...

>

 

2017  © d.istra