PITAJTE DOKTORA

ZA BESPLATNE SAVJETE NAZOVITE dr.med. DIJANU HEDER

tel. 01.4881600, 0994466551, info@eurovita.ch, WhatsApp, Viber: 0994466551

Zloćudni tumori štitnjače – vrste, dijagnostika, liječenje

Štitna žlijezda neparan je organ smješten s prednje strane vrata, uz grkljan i dušnik, s obje strane jer se sastoji od dva režnja koji su povezani sa užim dijelom koji se zove istmus. Masa štitnjače iznosi u prosjeku oko 20 grama i jako je dobro prokrvljena. Kao i druge žlijezde s unutarnjim izlučivanjem, i štitnjača svoje produkte – hormone, izlučuje u krv i preko njih djeluje na sva i najudaljenija tkiva i organe u ljudskom organizmu. Ne postoji gotovo niti jedno tkivo ili organ u našem tijelu koji nije pod utjecajem hormona štitnjače.

By admin

22/12/2014

 

Štitna žlijezda luči dva važna hormona prijeko potrebna za normalno funkcioniranje i razvoj ljudskog organizma: tiroksin (T4) i trijodtironin (T3). Samo lučenje hormona štitnjače (T3 i T4) kontrolira i regulira mozak, točnije hipofiza sa svojim tiroid-stimulirajućim hormonom (TSH), koja će kod manje količine T3 i T4 hormona u krvi proizvesti više TSH-a i na taj način pojačano stimulirati štitnjaču na lučenje T3 i T4 hormona, i obrnuto, kod veće količine T3 i T4 hormona proizvesti manje TSH-a.

 

Za sintezu hormona štitnjače u organizmu je potreban jod koji se unosi raznovrsnom prehranom bogatom jodom. Pokazalo se da je od presudne važnosti dobro jodiranje kuhinjske soli što je kod nas riješeno zakonom iz 1953. godine, a 1996. je donesena dopuna Zakona koja je precizirala da u soli mora biti 25 miligrama kalijeva jodida po kilogramu soli i to se smatra optimalnom količinom koja omogućuje normalan rad štitnjače.

 

Hormoni štitnjače bitni su za održavanje bazalnog (osnovnog) metabolizma stanica, te na taj način utječu na rasti razvoj organizma, kretanje, spavanje, dišni i kardiovaskularni sustav, mozak, probavu i rad ostalih organskih sustava, to tako da višak hormona ubrzava rad tih sustava a manjak usporava. Hormoni štitne žlijezde djeluju i na cjelokupni neuroendokrini sustav, pa je utjecaj na ponašanje i opće raspoloženje velik. Stoga je normalna razina hormona štitne žlijezde koja se naziva eutireozom jedan od ključnih preduvjeta za normalno funkcioniranje organizma u cijelosti. Poremećaj lučenja hormona štitnjače može se očitovati dvojako: kao višak ili manjak hormona. U slučaju suviška hormona, što nazivamo hipertireozom, dolazi do prejakog djelovanja na ciljna tkiva sa mnogobrojnim smetnjama kao što su nemir, razdražljivost, nesanica, pojačano znojenje, opadanje kose, lupanje srca, proljev i mršavljenje. U slučaju manjka hormona štitnjače (hipotireoza) sva tkiva “pate od nedostatka energije”, što dovodi do trajnog umora, pospanosti, debljanja, nakupljanjem tekućine u tijelu i poremećaja probave (zatvora). U slučaju manjka hormona tijekom razvoja djeteta najviše trpi živčano tkivo, pa je hipotireoza jedan od najčešćih uzroka mentalne zaostalosti kod djece.

Tumori štitnjače dijele se na dobroćudne i zloćudne i najčešće su epitelnog porijekla. Od epitelnih dobroćudnih tumora najčešći je folikularni adenom. Epitelni zloćudni tumor (rak, karcinom) štitnjače podijeljen je u dvije skupine: zrele i nezrele karcinome. Zreli karcinomi histološki se dijele na papilarne i folikularne, a zovu se zreli jer sliče na tkivo od kojeg su nastali i imaju jako dobru prognozu izlječenja ako se na vrijeme dijagnosticiraju i kirurški liječe. Nezreli se karcinomi dijele na medularne i anaplastične, ne sliče na tkivo od koga su nastali i imaju lošu prognozu izlječenja, te su na svu sreću izrazito rijetki u odnosu na zrele karcinome. Rak štitnjače čini 1% od svih zloćudnih tumora, od 100 000 stanovnika obole 3 do 4. Od raka štitnjače obolijevaju sve dobne skupine, no najčešći je od 30.-45. godine života. Rak u žena je 2-3 puta češći nego u muškaraca. U 20-30% čvorasto promijenjenih štitnjača nađe se karcinom.

 

Rak štitnjače najčešće je uzrokovan djelovanjem više štetnih faktora, kao što su ionizacijsko zračenje (nuklearne katastrofe – Hiroshima, Nagasaki i Černobil – papilarni karcinom), gušavost, kronična upala štitnjače i nasljedni poremećaj funkcije. Tumori štitnjače klinički se manifestiraju: pojavom čvora i pritiska u području prednje donje trećine vrata, otežanim gutanjem i disanjem, promuklošću. Tumori bez simptoma mogu godinama ostati neprepoznati, te se takvi najčešće otkrivaju kod slučajnih ili sistematskih pregleda.

 

Najčešći karcinom štitnjače jest papilarni karcinom (lat. Ca papillare glandullae thyreoideae) i iznosi 70% od svih karcinoma štitne žlijezde. Javlja se u svakoj životnoj dobi, no najčešće se razvija prije 40. godine i dugo ostaje neprepoznat. Ionizacijsko je zračenje često uzročni faktor nastanka ovog tipa karcinoma. Najsporije raste te ponekad mnogo godina ostaje lokaliziran u žlijezdi. Papilarni karcinom sliči na tkivo štitnjače od kojega je nastao, zbog čega pripada skupini zrelih karcinoma. Dijagnoza se može donijeti citološkom punkcijom pod ultrazvučnom kontrolom. Za njega je karakteristično da se u 30% širi unutar žlijezde, multicentrično (intraglandularna diseminacija), u 17-50% izvan žlijezde limfnim putem u okolne limfne čvorove (limfogeno širenje) te rijetko širenje krvlju u kosti i pluća (hematogeno širenje). Ima najbolju prognozu. Liječi se operacijom i radioaktivnim jodom.

 

Drugi najčešći karcinom (oko 20%) je folikularni karcinom (lat. Ca folliculare glandullae thyreoideae) ili rijetko njegov podtip Hurthle cell karcinom. Kao papilarni, i folikularni karcinom pripada skupini zrelih karcinoma, jako je sličan normalnom tkivu štitnjače tako da citološka punkcija ne može dati konačnu dijagnozu. Jedino operativni zahvat s detaljnom patohistološkom obradom može razlikovati folikularni karcinom od folikularnih adenoma. Javlja se u srednjoj i visokoj životnoj dobi. Često se javlja u područjima endemske gušavosti. Folikularni karcinomi najčešće se šire krvlju u kosti, pluća i jetra (hematogeno širenje 15-25%) te rjeđe limfom u lokalne limfne čvorove (limfogeno širenje 2-15%). Ima dobru prognozu, ali nešto lošiju od papilarnog karcinoma. Liječi se operacijom i radioaktivnim jodom.

 

Medularni karcinom (lat. Ca medullare glandullae thyreoideae) rjeđi je tip karcinoma štitnjače (4-9%). Razvija se iz parafolikularnih ili C stanica koje luče kalcitonin (hormon bitan u regulaciji kalcija). Može se pojaviti u srednjoj do višoj životnoj dobi, češće sporadično ili rjeđe kao nasljedni, obiteljski poremećaj. U većine se bolesnika pojavljuje kao pojedinačni čvor u štitnjači, relativno često se limfom (limfogeno širenje u 35-70%) šire u lokalne vratne ili udaljene medijastinalne limfne čvorove te nešto rjeđe krvlju (hematogeno širenje u 10%) u pluća, jetra i kosti. Dijagnoza se može donijeti citološkim nalazom i povišenom razinom kalcitonina u krvi. Prognoza je dobra, posebno u obiteljskom obliku bolesti, ali nešto lošija u zrelih karcinoma. Pojava metastaza u limfnim čvorovima pogoršava prognozu bolesti. Stanice medularnog karcinoma ne akumuliraju radioaktivni jod (I-131) zbog čega se i ne liječe njim. Liječi se operacijom i vanjskim zračenjem (radioterapija).

 

Na sreću, najrjeđi histološki tip karcinoma štitnjače je anaplastični karcinom (lat. Ca anaplasticum glandullae thyreoideae) i javlja se u svega 2-5 % oboljelih. Ovaj je rak izrazito zloćudan i agresivan. Spada u nezrele karcinome jer uopće ne sliči na tkivo od kojega je nastalo, nije hormonalno aktivan i ne akumulira radioaktivni jod. Često se razvija u starijih bolesnika s dugogodišnjom strumom ili iz zrelih karcinoma ako se dugo godina ne liječe. Za njega je karakterističan brzi, infiltrativan rast u okolne strukture vrata (mišići, dišna cijev, grlo i dr.), zbog čega se javlja promuklost i gušenje (koje se kiruški zbrinjava otvaranjem dišne cijevi -traheotomijom). Mogu se širiti limfogeno u lokalne limfne čvorove i putem krvi. Iako dosta lošije prognoze, simptomi bolesti ublažavaju se operacijom, vanjskim zračenjem (radioterapijom) i kemoterapijom.

 

Dijagnostika tumora štitnjače temelji se na: kliničkom pregledu (inspekcija, palpacija i indirektna laringoskopija/ILS); hormonalnom statusu štitnjače (T3, T4 i TSH) – kod zloćudnih tumora hormoni su najčešće u granicama normale; ultrazvučnom pregledu štitnjače i vrata – nezaobilazna dijagnostička pretraga, jer otkriva male čvorove koji se kliničkim pregledom ne mogu otkriti; citološkoj punkciji pod kontrolom ultrazvuka – najvažnija dijagnostička metoda koja razlikuje zloćudne od dobroćudnih čvorova; scintigrafiji štitnjače (pretraga funkcije štitnjače) – zloćudni tumori češći su u nefuncionalnim hladnim čvorovima, CT-u (kompjutorizirana tomografija) i MR-u (magnetska rezonancija) – pretrage koja se koristi kod velikih tumora radi ocjene proširenosti tumora na okolne organe; vrijednosti tireoglobulina u krvi – povišen kod zrelih karcinoma (papilarni i folikularni), dobar za praćenje operiranih bolesnika; vrijednosti kalcitonina u krvi – povišen kod medularnog karcinoma.

 

Kirurško je liječenje metoda izbora za sve tumore štitnjače. Kirurški se može odstraniti jedan režanj štitnjače (lobektomija) ili oba režnja tj. cijela štitnjača (totalna tireoidektomija). Lobektomijom se liječe dobroćudni tumori (folikularni adenom). Svi zloćudni tumori kirurški se liječe odstranjenjem štitnjače u cijelosti (totalna tireoidektomija) i čišćenjem limfnih prostora vrata (disekcija vrata) kod pojave metastaza u limfnim čvorovima vrata. Kod same operacije rutinski se moraju čuvati: povratni živac (nervus recurens, bitan za gibanje glasnica) i doštitne ili paratireoidne žlijezde (luče paratireoidni hormon koji regulira razinu kalcija u krvi). Kod zrelih karcinoma (papilarni i folikularni), 3-4 tjedna nakon operacije učinit će se scintigrafija tijela s radioaktivnim jodom 131 (body scan) za uništenje ležišta štitnjače i možebitnih zaostalih metastatskih stanica.

 

Nakon liječenja bolesnicima se uvodi nadomjesna terapija hormonom levotiroksinom. Potrebna je redovna kontrola kod liječnika s nalazima TSH-a (mora biti niži jer visoke vrijednosti TSH-a mogu stimulirati ponovno stvaranje tumora) i ultrazvukom vrata. Nezreli karcinomi štitnjače (medularni i anaplastični) liječe se kombiniranom terapijom: kirurški, vanjskim zračenjem i kemoterapijom te imaju lošiju prognozu.

Što čitati dalje ...

>

 

2017  © d.istra